Kada bih pisala roman o iskustvu na mojem zadnjem putovanju, započela bih ga ovako:
„Bosih nogu i još mokra od kupanja u bistrom, toplom moru pješčanog dna, zakoračila sam na uski puteljak koji se uspinje k vidikovcu, gdje kameni oblici izliveni lavom i isklesani rukom davnih vjetrova, stoje kao utihnuli divovi iz legendi – čuvari vremena što su nekoć, kažu, ovdje živjeli.
Bio je početak listopada, turistička sezona gotova, a ja sam se uspinjala s grupom iskusnih putnica, očarana dalekim obrisima Korzike što su se vidjeli na horizontu, dok sam, korak po korak, pazila da ne padnem na uskoj stazi vijugavog puteljka.
I tako, pričajući sa suputnicama o divljim biljkama koje su rasle uz put, u jednom trenutku jedna od tih suputnica stavi mi u ruku gomoljastu biljku dugih zelenih listova i kaže: „Probaj, vidjet ćeš koliko je lukovica zapravo slatka“. Lukovica je zaista bila slatka, a u trenutku kada sam zagrizla lisnati dio i osjetila svu ljutinu biljke, kroz mene je prostrujao snažan val emocija i energije, kao da se samo tlo uzdiglo da me podupre i podsjeti na duboku, iskonsku vezu s prirodom…“
Upravo me je putovanje na prekrasnu Sardiniju potaknulo na pisanje ove priče o divljem luku, koji mi je, uz ostale mirise i okuse mediteranskog jestivog bilja, koje sam također usput probala, ostao kao neočekivano lijepo i inspirativno sjećanje na najljepšu plažu Sardinije – plažu Rena Bianca.
Divlji luk poznat pod latinskim imenom allium ampeloprasum naziva se još i pasji luk, purić, lučac, biser luk i divlji poriluk, raste uz more, u mediteranskom kršu i dok je mlad liči na travu, ali uvijek ima karakterističan miris – mješavinu arome crvenog luka (kapule) i bijelog luka (češnjaka) i to je ono po čemu su ga moje suputnice prepoznale. Kako raste i razvija mu se lukovica, listovi se od svoje težine počnu savijati, dok skroz ne polegnu na tlo. Cvijet mu izgleda kao ljubičasta kugla puna malih latica. Raste od listopada do proljeća na suhom tlu u blizini mora i u kulinarstvu se može koristiti cijeli. Čak je i cvijet jestiv.
Pored „razvikanih“ antimikrobnih, protuupalnih i antioksidativnih svojstava, divlji luk je u tradicionalnoj medicini vjekovima korišten za uspostavljanje normalnog krvnog tlaka, snižavanje nivoa masnoća u krvi i općenito za poboljšavanje funkcije krvnih žila.
U tradicionalnoj kineskoj medicini primarni je izbor za probleme respiratornog sustava, dok se na zapadu, osobito posljednjih godina, naglašava njegov antikancerogeni potencijal i to zbog organosumpornih spojeva.
Diljem svijeta koriste se njegova antimikrobna i antifungalna svojstva u njezi kože te kao esencijalno ulje za opuštanje i smanjenje stresa.
U homeopatiji je najpoznatiji allium cepa – pročistač nosnih i očnih sluznica i to kada je popratni simptom pečenje tih dijelova lica. Upravo je iritabilnost jedan od odlučujućih simptoma po kojemu se i prepoznaje da je u pitanju allium cepa, a ne neka druga remedija. Drugi vrlo važan razlikovni element je da se pogoršanje simptoma kod allium cepa događa u toplim i zagrijanim prostorijama, a stanje se poboljšava u hladnijem, svježem prostoru.
Inače napisati članak o divljem luku je poprilično zahtjevno, jer samo u Hrvatskoj ima oko 40 vrsta divljih lukova, a niti su botanički točno opisani, niti raspoznatljivo imenovani. Puno lakše je napisati ovaj energetski dio, koji mene ionako malko više zanima.
U narodnoj predaji divlji luk nije bio tek biljka. Njegova snaga bila je trostruka – liječio je tijelo, štitio dušu i tjerao zle duhove. Pa tako, pored one najpoznatije konotacije o zaštiti od vampira ili negativne energije, što datira još iz antičke mitologije da je grčki glasnik bogova Hermes (a prije toga i egipatsko božanstvo Oziris), koristio alliume za zaštitu od zla, postoji i jedno
starovjekovno malo romantičnije vjerovanje – da su alliumi nastali iz suza boginje Afrodite kada je oplakivala smrt voljenog Adonisa. Pa su tako suze postale prekrasni cvjetovi koji simboliziraju
ljubav i ljepotu. Nakon toga je u kršćanstvu luk korišten za vrijeme Uskršnjeg slavlja, kao simbol ponovnog rođenja, a zbog otpornosti biljke i mnoštva latica skupljenih u kupolu, u nekim djelovima svijeta uvriježilo se vjerovanje da biljka simbolizira i snagu zajednice.
Srednjevjekovni travari vjerovali su da miris divljeg luka nosi snagu pročišćenja. Korijen, kuhan u vodi postajao je eliksir protiv tegoba želuca, dok su se zdrobljeni listovi stavljali na rane da ubrzaju zacjeljivanje. Seljaci su ga vješali iznad pragova kuća, vjerujući da njegova oštra aroma tjera uroke i donosi blagostanje. Prema nekim predajama, za vrijeme punog mjeseca žene su odlazile na polja skupljati divlji luk pod svjetlošću mjeseca. Vjerovalo se da biljka u to vrijeme ima najviše snage – iscjeljujuće energije koje se pretaču u svaki njegovu poru. Ta ista energija ulazila je u čajeve i juhe, činila oslabljene snažnima i štitila od bolesti koje su dolazile sa zimskim vremenom.
To i nije slučajno kada se uzme da alliumi pripadaju vatrenoj planeti Marsu, povezanim sa zodijačkim znakom Ovna, koji pak donosi hrabrost, snagu, akciju, ambiciju i inovacije. U spiritualnim praksama korišteni su za jasnoću i umirenje misli, osobito kada treba jaki fokus u izrazito stresnim i nesigurnim situaacijama.
I tako priča o divljem luku ne završava ovdje. Ona se nastavlja u rukama onih koji traže ravnotežu, onih koji kao i ja u njegovim listovima vide čaroliju i onih koji osluškuju prirodu. A tko zna, možda se jednom i nastavi u nekom mome budućem romanu. Kao sjećanje na miris i okus jednostavne istine u zemlji divova.
